Svi smo rođeni i svi umiremo na isti način, u takvim trenucima ovisimo o drugima. Ljudska smo bića i ne možemo sve riješiti sami ili nadzirati sve što nam život donosi. Trebaju nam drugi ljudi. Naše ranjivosti, naša ograničenja, naše slabosti podsjećaju nas da trebamo jedni druge. Nismo stvoreni za neovisnost ili da smo sami sebi dovoljni, već za uzajamnu ovisnost i obostrano pomaganje.
Kada shvatimo da svi imamo jednake unutarnje vrijednosti, da nismo lošiji od drugih možemo se bez straha osjećati dobro. Nismo ovdje slučajno, svi smo posebni i na neki način ključni kako za sebe tako i za druge. Nitko ne može umjesto nas ispuniti našu ulogu u našoj životnoj priči, ali na ljudske osobine poput ponosa ili ega, bahatosti nitko nije imun. Bahatost dolazi iz nesigurnosti, potreba da se osjećamo veći od drugih dolazi od straha da smo manje vrijedni.
Ako i nismo najbolji, možda smo neophodni da napravimo nešto, zato smo ovdje i budimo radosni zbog toga. Budimo ponizni jer to je ključno za radosni život.
Poniznost nije nešto za što možemo tvrditi da posjedujemo, već je priznanje da smo svoje darove dobili od Boga, svojim rođenjem. To nam omogućuje da poštujemo te darove i da ih ne zloupotrijebimo, da budemo ravnodušni prema tim darovima te da slavimo i tuđe darove.
Temeljna ljudska priroda je da budemo dobri, pozitivni, kada to osvijestimo možemo biti odvažni i puni samopouzdanja. Nemamo li istinsku ljubav i dobrotu u sebi, kako da je onda pružimo drugima. Mnogi se bore da budu dobri prema sebi. Previše te usredotočenosti na sebe vodi u strah, nesigurnost i tjeskobu. Mi nismo sami, dio smo cijelog naraštaja koji predstavlja našu budućnost, kao i budućnost cijelog čovječanstva.
Priznanje naših vlastitih ograničenja i slabosti može biti pozitivno. Ustanovimo li da smo na neki način neadekvatni, onda se moramo malo više truditi. Mislimo li da je sve dobro i osjećamo se dobro u vlastitoj koži, tada se nećemo truditi i dalje razvijati. Ostanemo li skromni, prestaje mogućnost daljnjeg učenja. Svaki dan treba učiti nešto novo, tada ćemo dobiti osjećaj hrabrosti i smisla u životu. To je mudrost života.
Kada smo ponizni možemo se smijati sami sebi, a sposobnošću da se smijemo vlastitim manama, njegujemo radost. Smjeh i smisao za humor su pokazatelji duhovnog razvoja. Kada se smijemo potpuno smo opušteni. Ljudi koji se uvijek smiju imaju osjećaj opuštenosti i lakoće, lako se povezuju s drugim ljudima, svoju energiju usmjeravaju u pozitivnom smjeru. Kroz smjeh se lakše nosimo sa svim okrutnostima, neizvjesnostima s kojima se suočavamo, strahom od nepoznatog.
Neki ljudi misle da moraju biti namršteni, jer im to daje na težini i misle kako je veća vjerojatnost da će ih drugi poštovati ako su ozbiljni. Želimo li doprijeti do srca ljudi moramo imati sposobnost da ih nasmijemo. Ako smo u stanju smijati se sebi, poniziti sebe onda svi znaju da nismo umjetni i izvještačeni. Tražimo li humor u životu, pronaći ćemo ga i nećemo se pitati zašto se baš nama događaju neke stvari. Shvatit ćemo da se život događa svima nama, a humor sve čini lakšim, uključujući sposobnost da prihvatimo druge i sve ono što će nam život donijeti. Teško da ćemo htjeti poniziti nekoga tko sam sebe ponižava ili dotući nekoga ako je taj netko, sam sebe već dotukao.
Kada smo su stanju vidjeti svoju ulogu u životnoj drami s izvjesnom mjerom poniznosti i kada smo u stanju smijati se sami sebi, dolazimo do konačne kvalitete našega uma, a to je sposobnost prihvaćanja vlastitog života kako u njegovoj boli, nesavršenosti tako i ljepoti.
Izvor: Knjiga radosti – Trajna sreća u promjenjivom svijetu
„Poniznost uvijek mora obavljati svoj posao poput pčele koja radi med u košnici, bez poniznosti sve je izgubljeno.“
Tereza Avilska