Sva iskustva koja smo proživjeli oblikovala su naše misli. Svaka naša veza, bila ona dobra ili loša, ona je takva upravo zbog naših misli koje smo upleli u nju. Naše su misli sve što imamo, one su sve što smo ikada imali i sve su što možemo ponuditi drugima. Kada smo svjesni da neki dijelovi našega života trebaju poboljšanje, naše veze, neostvareni ciljevi, karijera, te ako smo stalo ljuti, depresivni, ne možemo zadržati pozornost i slično, ne možemo u potpunosti uživati u životu. Život bi bio drugačiji kada bi se promijenio način na koji razmišljamo.
Kada bi postavili popis ciljeva koje želimo postići ili popis svojih problema koje trebamo riješiti, sve ono što želimo ostvariti, sve ono što nam obećava ako to ostvarimo i da se tada možemo opustiti i uživati u životu sve to predstavlja lažnu nadu. Što zapravo znači svaka pojedina stavka na takvom popisu kada većina svoje vrijeme troši u traganju za srećom, sigurnošću a da nije osvijestila pravu namjeru potrage.
Tražimo put kako bismo bili zadovoljni. Osvješćivanjem da su to u stvari naša pravila po kojima igramo, te dopuštamo da svatko igra po svojim pravilima. Kvalitetu naših života određuje način na koji posvećujemo pozornost sadašnjem trenutku.
Žudimo za ugodnim prizorima, uzbuđenjima i raspoloženjima, zvukovima, okusima. Okružujemo se prijateljima i dragim ljudima. Postajemo stručnjaci za umjetnost, glazbu ili hranu. Zbog svoje prirode naš užitak je često kratkotrajan. Ako smo stekli veliki profesionalni ugled, taj osjećaj postignuća ostaje opojan možda više dana, ali s vremenom počinje blijedjeti. Tražimo dalje nastojeći da ne bude dosade, da budemo ispunjeni.
Neprestana promjena nije neka sigurna osnova za trajno ispunjenje. Kada to shvatimo počinjemo se pitati da li postoji taj izvor osobnog zadovoljstva, da li je sreća iza ponavljanja užitaka i izbjegavanja boli, da li je sreća u konzumiranju naše najdraže hrane ili možda u tome da su nam prijatelji ili voljena osoba uvijek na dohvat ruke ?
Možemo li biti sretni kada nestanu svi materijalni izvori užitaka i razonode…
Ljudsko postojanje sadrži mnogo više i mnogi ljudi vjeruju da je tako. Takvi ljudi počinju različitim disciplinama trenirati pozornost, kako bi detaljnim propitivanjem vlastitih iskustava došli do odgovora postoji li neki dublji izvor osobnog zadovoljstva. Mogu se čak osamiti ili provesti mjesece ili godine u samostanu kako bi potaknuli taj proces. Postoje mnogi razlozi za povlačenje u osamu. Većina ljudi odabire bilo kakovo društvo, nego da provodi vrijeme u samoći. No oni koji su iskusili kontemplaciju mnogih tradicija tvrde da su iskusili izuzetno duboko osobno zadovoljstvo za vrijeme življenja u izolaciji.
Kada osoba odlazi u osamu i meditira tjednima ili mjesecima, a za to vrijeme ne radi ništa, ne govori, ne čita, ne piše, osim da promotri sadržaj svijesti, doživljava iskustvo koje je nepojmljivo ljudima koji nikada nisu pokušali ništa slično. Takvo stanje svijesti govori o prirodi ljudske spoznaje i mogućnostima osobnog zadovoljstva.
U većini tradicija duhovnost se smatra vezom između sebeljublja i moralnog načina života. Traganje, pronalaženje, održavanje i očuvanje sigurnosti našeg blagostanja veliki je pothvat, kojem smo svi posvećeni. To ne znači da želimo samo puko zadovoljstvo ili život linijom manjeg otpora. Mnoge stvari zahtijevaju izniman napor da bi se postigle i neki od nas naučili su uživati u toj borbi. Način na koji razmišljamo o iskustvu može potpuno odrediti način na koji ga doživljavamo. Uvijek smo suočeni s napetošću o kompromisima, u nekim trenucima žudimo za uzbuđenjima, a u nekima tražimo mir.
Naše misli su neprestano u pokretu, u pravilu prema ugodi ili njenom zamišljenom izvoru i daleko od boli. Pokušavamo balansirati tijekom putovanja kroz prostor ispunjen mogućim bolovima i užicima. Ne postoji neko odvojeno sebstvo ili ego koje živi zatočeno u labirintu mozga. I taj osjećaj da se nalazimo negdje skriveni iza očiju i pogled u svijet koji je odvojen od nas, može se izmijeniti ili se potpuno ugasiti.
Tek smo izašli iz prošlosti i već smo zabrinuti za budućnost. Stalno nastojimo podupirati i braniti egoistu koji ne postoji. To je stresno i duhovni život je proces koji postupno pročisti konfuziju i uklanja stres. Produbljivanje razumijevanja i preispitivanje iluzije koju imamo o sebi, ono je što smatramo „duhovnošću“.
Duhovnost se mora razlučiti od religije, jer ljudi svih vjera i nijedne vjere, imaju neku vrstu duhovnog iskustva. Ta stanja uma obično se interpretiraju kroz povećalo jedne ili druge religijske doktrine, ali znamo da to nije ispravno. Ono što kršćani, muslimani ili hinduisti mogu doživjeti – sebeljublje, ekstazu, blaženstvo, unutarnje svjetlo, očito je potpora njihovim tradicionalnim vjerovanjima jer su, logično njihova vjerovanja nekompatibilna jedna drugom. Cijelo područje ljudskog iskustva, uključuje znatne promjene spoznaja o prirodi vlastite svijesti. Zbunjenost i patnja mogu biti nešto što dobivamo po rođenju, vjerojatno nasljeđem, ali isto tako to mogu biti i mudrost i sreća.
Duhovnost nije samo važna za življenje dobrog života, bitna je za razumijevanje ljudskog uma.
Postoje trenuci u kojima je moguće biti neopterećen uvjerenjima koja zahtijevaju veliku vlastitu žrtvu.