Osjećamo li u sebi duboku krivnju tada ona traje u nama godinama ili desetljećima. Blagi osjećaj krivnje možemo osjetiti svakodnevno jer je ona osjećaj emocionalne uznemirenosti izazvan vjerovanjem da smo učinili nešto pogrešno ili da smo svojim postupcima nenamjerno uvrijedili drugu osobu. Osjećaj krivnje nestaje ili malo ublaži kada se ispričamo osobi koju smo povrijedili. Krivnju osjećamo kada varamo sami sebe, primjerice ako jedemo slatkiše a na dijeti smo, kupimo nešto a znamo da sada nije vrijeme za to. Ta krivnja je kratkog vijeka i brzo nestaje. Postoji krivnja koja se doslovno smjesti u naš um i razara odnose koje imamo sa drugim ljudima, pogotovo koji su nam dragi ili s kojima smo u vezi.
Osjećaj krivnje ostaje u nama ako nam osoba koju smo povrijedili ne može ili neće oprostiti iz nekog razloga. To može biti loš način na koji smo se željeli ispričati a mi nismo svjesni da je tako loš, a i same nepredviđene okolnosti mogu doprinijeti tome da na ispravan način riješimo osjećaj krivnje. Tada ta krivnja ostaje u nama i razara nas.
Možda smo se uspjeli na odgovarajući način ispričati, ali povreda koju smo nanijeli drugoj osobi je teška i duboka da nam ona nije u stanju oprostiti ili nam ne želi oprostiti. U svakom od tih scenarija naša krivnja ostaje nerazriješena, trajna i ubrzo postaje nezdrava.
Neki oblici krivnje javljaju se bez neke naše namjerne pogreške. Primjerice, krivnja izazvana odvajanjem stvara osjećaj krivnje jer smo nastavili napredovati prema ostvarenju svojih životnih ciljeva i pritom smo ostavili druge iza sebe. Najbitnije je da u što kraćem vremenu razriješimo snažan osjećaj krivnje jer s vremenom se taj osjećaj pretvara u teže oblike te počinjemo prezirati ne samo svoje postupke već i sebe, gubimo samopoštovanje što izaziva depresiju i sram.
Krivnja u nama stvara osjećaj kako nismo dobri, sprječava da se osjećamo dobro. Utječe na naše ponašanje u odnosu prema drugim ljudima pa i onda kada je nismo svjesni. Krivnja nas može nagrizati, paralizirati, ometati u svakodnevnom radu te je moramo na vrijeme otkriti i razriješiti njezin uzrok kako bismo ublažili negativan učinak. Najbolji način je da je sasiječemo u korijenu, popravivši odnos s osobom koju smo povrijedili. Ublaživanje osjećaja krivnje i iscjeljenje dolazi kada nam osoba koju smo povrijedili oprosti kao i naša isprika koja je usredotočena na popravljanje narušenih odnosa.
Ukoliko ne možemo osobi iz nekog razloga izravno iskazati ispriku možemo se usredotočiti na samoopraštanje. Osjećaj samoopraštanja uklanja osjećaj krivnje te smanjuje poriv za samokažnjavanjem i samooptuživanjem. Opraštanje sebi ne podrazumijeva da je naše ponašanje bilo prihvatljivo, da bi se trebalo zaboraviti, već bi ono trebalo biti ishod svjesnog procesa, nastojanje da se pomirimo s onim što smo učinili.
Samoopraštanje od nas zahtijeva da iskreno razmotrimo događaje koji izazivaju krivnju koju osjećamo, te da preuzmemo odgovornost za sve svoje postupke i njihove posljedice u vezi s osobom koju smo povrijedili. Kad prihvatimo svoje postupke i sve posljedice, mogli bi se osjećati nelagodno i sam proces samoispitivanja može biti bolan.
Teško je opraštati ljudima koji nas povrijede, ali kada vjerujemo da su doista shvatili koje osjećaje izazivaju njihovi postupci i kada njihova isprika pokazuje razumijevanje emocionalne boli koju su nanijeli te preuzimaju punu odgovornost za sve što su učinili, s lakoćom odbacujemo ljutnju i na kraju opraštanjem osjećamo snažno emocionalno olakšanje.
