Osjećaj krivnje
može trajati godinama ako je dubok i intenzivan, ili svakodnevno u blažem obliku. Krivnja nastaje kada vjerujemo da smo učinili nešto loše, što uzrokuje emocionalnu uznemirenost. Može se ublažiti isprikom osobi koju smo povrijedili. Povremena krivnja zbog sitnih prekršaja (poput jedenja slatkiša na dijeti) brzo nestaje. No, dugotrajna krivnja razara odnose, posebno ako osoba koju smo povrijedili ne može oprostiti.
Krivnja može ostati nerazriješena ako je povreda duboka ili osoba ne želi oprostiti. Osjećaj krivnje može nastati bez namjerne pogreške, kao kod odvajanja zbog napredovanja prema ciljevima. Važno je brzo razriješiti krivnju kako bi se izbjegli gubitak samopoštovanja, depresija i sram. Krivnja nas čini da se osjećamo loše i može utjecati na naše ponašanje prema drugima. Potrebno je prepoznati i razriješiti uzrok krivnje kako bismo smanjili njezin negativan učinak. Najbolji način je ispraviti odnose s povrijeđenom osobom kroz iskrenu ispriku i oprost.
Opraštanje
Ako iz nekog razloga ne možemo osobi izravno iskazati ispriku, možemo se usredotočiti na samoopraštanje. Osjećaj samoopraštanja uklanja osjećaj krivnje te smanjuje poriv za samokažnjavanjem i samooptuživanjem. Opraštanje sebi ne podrazumijeva da je naše ponašanje bilo prihvatljivo ili da bi se trebalo zaboraviti, već bi ono trebalo biti rezultat svjesnog procesa i nastojanja da se pomirimo s onim što smo učinili.
Samoopraštanje od nas zahtijeva da iskreno razmislimo o događajima koji izazivaju krivnju, te preuzmemo odgovornost za svoje postupke i njihove posljedice. Prihvaćanjem tih postupaka možemo osjećati nelagodu, a proces samoispitivanja može biti bolan. Teško je opraštati onima koji nas povrijede, ali kada vjerujemo da su shvatili osjećaje koje izazivaju njihovi postupci i njihova isprika pokazuje razumijevanje i preuzimanje odgovornosti, lakše odbacujemo ljutnju i ostvarujemo emocionalno olakšanje.
