Sjećanje na prošle živote i mistička stanja smrti daju nam pristup jednom znanju do kojeg dolazimo sami. To je naše iskustvo, naše saznanje koje je jače od razuma i logike i dublje od vjerovanja. Kada sami doživimo to iskustvo ono nas oslobađa, daje nam izlječenje, donosi nam mir. Kada znamo istinu naše duše spoznamo da je život vječan, da smo svi jedno i da ako naštetimo drugima, znači da štetimo i sebi. Svi smo jedno i tražimo jedinstvo, ne odvojenost.
Naše postojanje je samo put do proširene svjesnosti, duhovne spoznaje i mudrosti.
U prošlosti smo živjeli uz mnogo duša uz koje i sada živimo. Naše duše zajedno su se reinkarnirale. Često se dogodi da se dvoje ljudi iako stranci sjećaju istih prošlih života i tu dolazimo do nekih dokaza da su ti životi bili stvarni. Otkrivamo da smo neke trenutke života dijelili isto kao što i u ovom životu sada dijelimo. Strahujemo od onog što se dogodilo i pogrešno vjerujemo da će se neko loše iskustvo ponovo dogoditi u budućnosti.
Svatko od nas ima u sebi intuitivne sposobnosti i mnogo veće moći nego što misli. Ne mora biti vidoviti, ni biti profesionalni medij da doživi viziju kada uđe u povišeno stanje uma. Racionalni umovi često umanjuju i poriču mistične, duhovne ili psihičke susrete koje doživljavamo. Vjerujemo li u moć vlastitog iskustva možemo se osloboditi svake sumnje i vjerovati u stvarnost zbivanja. Ne poštujemo li svoju intuiciju, stvaramo si otpor i prepreke. Slijedimo li svoje srce, prepušteni smo iskustvu prošlog života bez nasilja, bez prepreka.
Duhovna bića streme razumijevanju i kreću se zajedno s procesom, ne suprotstavljaju mu se.
Naše tijelo i naš um samo su maske našeg istinskog bića naše duše koje ona nosi u fizičkom stanju. Naša duša ne nestaje, ne zaboravlja već samo skida svoju odjeću, svoju masku kada se vraća u svoj duhovni dom gdje se obnavlja i promišlja pouke života koji je napustila u tom času. U tom domu smišlja slijedeći život na Zemlji, te kada su okolnosti povoljne ponovo se vraća u fizičko stanje, u novo tijelo sa novom maskom.
Mi smo samo duša, nismo maska, nastavljamo upijati duhovne pouke sve dok ima potrebe da smo reinkarnirani u životu. Osvještavajući spoznaju kako je naš sadašnji životni vijek jedan od milijardi života što ih je naša duša iskusila, osjećaj širenja, radosti i bezvremenosti koju osjećamo gotovo je opipljiv. Možemo se oslobodi krivnje, očaja, osjećaja da smo zarobljeni.
Naši strahovi vjerojatno su se prenijeli iz prošlih života. Na raspolaganju nam je vječnost učenja i uvijek postoji nada za nas kada shvatimo da nismo određeno tijelo i određeni um. Naše najveće učenje kroz život je ljubav. Spoznaja da smo voljena i duhovna bića dolazi u žarište. To nas oslobađa strepnji i strahova, uklanja sve zapreke o poimanju naše istinske prirode. Kada naučimo živjeti ljubav dostići ćemo svoj najviši potencijal i iscijeliti sebe i svijet. Razumijevanje sebe može doći naglo, intuitivna spoznaja značenja i posljedica ideja ili može doći sporo i promišljeno sve dok se zavjesa neznanja polako ne podigne.
Kako su nas od malena punili raznim sustavima vjerovanja, a bili smo premali da spoznamo i odlučujemo za sebe možemo biti zatvoreni prema alternativnim vjerovanjima i sustavima. Informacija ne može doprijeti u zatvoreni um, ne može se naučiti nešto novo.
Samo naše osobno iskustvo može biti snažnije od svih uvjerenja.
Sjećanja na prošle živote potaknuta regresijom ili tijekom meditacije, kao i spontana ili u snovima mogu biti uvjerljiva da otvore um i oslobode ga od okova. Tada dolazi do propitivanja, prihvaćanja ili odbacivanja starih uvjerenja. Tek tada možemo istinski učiti. Svi smo mi u toj školi na Zemlji učenici koji ne razumiju zašto smo se zatekli ovdje. Bez obzira na razloge moramo izvući najviše, učiti duhovne pouke i tada se na povratku kući iz škole vratiti svojem istinskom domu.
Za sve postoji razlog zašto smo ovdje i značenje svega izranja vremenom i promišljanjem. Ništa nije slučajno i svi događaji nisu slučajnost mada u tom času ne možemo shvatiti njihovo značenje i svrhu. Možda se neka razvijena duša namjerno inkarnirala u oštećeno tijelo, primjerice bolesno od cerebralne paralize ili neke druge mišićne bolesti kako bi nas nešto naučila. Ljudi tada često promišljaju da su takva stanja karmičke kazne. Karma nije kazna, ona je samo sredstvo učenja i rasta. Možda se duša odlučila inkarnirati kao invalid da nauči kako je živjeti s time, jer ona mora naučiti kako je to prihvaćati ljubav.
Ljubav mora biti u ravnoteži. Takva odluka se donosi zbog davanja prilike drugima da izraze ljubav. Bolestan od autizma mora se njegovati što drugima daje priliku da pokažu svoju skrb, milosrđe i suosjećanje. Takvo stanje nije ishod karmičke kazne, već je nesebična želja da se drugim dušama pomogne napredovati na njihovom duhovnom putu. Možda odmah ne prepoznajemo takve duše pune ljubavi, ta mudra bića koja su među nama. Ne prepoznajemo ih kao naše učitelje jer nas ometa naš um, ali naše srce to zna.
Izvor:
Brian L.Weiss, Amy E.Weiss – Čuda se događaju