Odlučimo li da se promijenimo najvažnije je da budemo ono što jesmo i ono što mi želimo. Mijenjajući svoj život, mijenjamo i svoje navike.
Osvijestimo one koje imaju u sebi negativna uvjerenja i prihvatimo ono što je najbolje za nas. Kada dozvolimo sebi unutarnju promjenu naših misli i emocija, primijetiti ćemo da mijenjamo i naše okruženje. Otvaramo um, otpuštamo svoja stara uvjerenja i prihvaćamo stvari kakve jesu. Svaka promjena je teška i traži velik napor od nas, ali kada osjetimo da je bolje za naše zdravlje, odnose u obitelji, naše poslovne uspjehe, počinjemo stvarati novi život.
U taj novi život ulazimo kada se povežemo sa sobom. Kada nismo povezani sa sobom osjećamo se usamljeno i svoju prazninu ispunjavamo tražeći načine da budemo voljeni u raznim stvarima od kojih smo na kraju ovisni, primjerice hrani, novcu, odnosima, seksu i dr. Sve to da udovoljimo i da se sviđamo drugima. Kada se povežemo sa sobom, kada osjetimo ljubav prema sebi onda možemo voljeti i druge. Da bi smo pronašli taj unutarnji mir i radost moramo se povezati sa našim unutarnjim djetetom koje živi u nama, ono je puno osjećaja sreće i tuge, radosti i boli, usamljeno, bijesno.
Sada kao odrasla osoba moramo pronaći to unutarnje dijete u sebi i razgovarati sa njime o ljubavi i povjerenju. To je jedan proces spajanja sa sobom, učenja od svojeg unutarnjeg djeteta koji nosi uspomene i iskustva iz djetinjstva i tada preuzimamo odgovornost za svoje osjećaje koje nosimo duboko u sebi. Djetetu možemo pristupiti kao djetetu koje unutarnja odrasla osoba voli ili kao djetetu koje je nevoljeno, kritizirano, zanemareno ili napušteno.
Jedno je dijete u nama i unutarnja odrasla osoba pruža ili ne pruža ljubav unutarnjem djetetu.
Osjećaji i ponašanje odrasle osobe izravna su posljedica želje odrasle osobe da otkrije želje, potrebe i osjećaje djeteta i da preuzme odgovornost za njih ili da se zaštiti od tog znanja i odgovornosti. Kada odrasla osoba prekida sponu sa unutarnjim djetetom i ne želi preuzeti odgovornost za osjećaje i potrebe djeteta, ono se osjeća nevoljeno, napušteno i usamljeno. Zaključuje da nije dovoljno dobro, da ne zaslužuje ljubav. To mu stvara jaki osjećaj straha i srama, kao i osjećaj napuštenosti od drugih odraslih osoba.
Unutarnje dijete napušteno od strane unutarnje odrasle osobe sve strahove i bijes projicira prema van i u strahu od odbačenosti nastoji naći ispravan način življenja i u svojoj usamljenosti okreće se raznim ovisnostima da se ispuni. To mogu biti ovisnosti o ljudima, stvarima ili aktivnostima kojima se ispunjava praznina i otupljuje bol i strah.
Žive u uvjerenju da mogu prisiliti druge da ih vole, da im sve odobravaju, da su drugi odgovorni za njihove osjećaje i da ih samo oni mogu usrećiti ili da mogu zaslužiti ljubav tako što će biti dobri prema drugima i da su samo oni odgovorni za tuđu sreću. Posljedice takovog života osobe koje nije povezano sa unutarnjim djetetom, života iz ega su unutarnja i vanjska samoća, strahovi, depresija, bol, praznina, anksioznost, pomanjkanje samopoštovanja, ovisnički odnosi. Pojačavanje i potvrđivanje ovih uvjerenja.
Kada odrasla osoba voli unutarnje dijete u sebi, to dijete je puno radosti, energije, strasti za novim zamislima i iskustvima. To prirodno dijete u nama je naša kreativnost, intuicija i sposobnost da vjerujemo drugima.
Postoji li to dijete u nama tada postoji ljubav i razumijevanje za druge ljude. To dijete zna naše želje i potrebe, zna što je najbolje za nas, što nas usrećuje. Ono je suosjećajno, osjeća bol drugih ljudi.
Povezani sa unutarnjim djetetom živahni smo i spontani. Ta spontanost je primjerena, nije impulzivna ni nekontrolirana, djetinja. Neki živahno i spontano smatraju da je osoba koja je maštovita, nezrela i da „mora odrasti“. Osobe koje nisu povezane sa unutarnjim djetetom, teško se zabavljaju. Za njih je zabava znači nešto odraslo, primjerice odlazak u kino, gledanje utakmice, odlazak na koktel, opijanje i dr.
Pravo igranje razlikuje se od sudjelovanja u aktivnostima, ono je spontano i neplanirano i može se doživjeti bilo gdje i bilo kada. Otvaramo se radosti malog djeteta bilo gdje osjetimo tu radost, da li je to kuhanje večere ili neki izlet u zoološki vrt. Djeca doživljavaju život preko osjetila, cijelim tijelom. Prepuste se svakom iskustvu bez prosuđivanja jer su spontana i žive u sadašnjem trenutku.
Povezani sa unutarnjim djetetom mi smo ti koji imaju vlast nad svojim životom i nitko ne može upravljati sa nama. Kao odrasle osobe nemamo u sebi uvjerenja da će nas netko kritizirati, da će nam zamjerati zbog naše djetinje spontanosti, naše radosti i sreće. Odrasla osoba je ona koja donosi odluke o svojim namjerama i postupcima te preuzima odgovornost za to. Ako odrasla ne voli svoje unutarnje dijete, umjesto da se povezuje s njim uvodi pravila i obaveze, što bi trebalo i što se ne smije. Takva odrasla osoba je obično preslika svojih roditelja, baka i djedova, braće i sestara, učitelja ili nekih drugih autoritarnih likova koji ju je odgajali kroz djetinjstvo. Svi oni su isto tako odgajani po uzoru svojih roditelja čije je unutarnje dijete bilo napušteno od odrasle osobe.
Odrasla osoba koja je povezna s unutarnjim djetetom istražuje djetetova uvjerenja koja izazivaju strah i bol. Uči od djetetovih osjećaja i pazi da to dijete tuđe ponašanje ne shvaća osobno. Ljubav i ta unutarnja povezanost ispunjava prazninu iznutra. Odrasla osoba postaje čvrsta i puna je radosti, moći i cjelovitosti. Ne moramo izdati sebe kako bi nas drugi voljeli.
Izvor:
Izliječite svoju samoću – Dr. Erika J.Dhopisc i Dr.Margaret Paul
„Onaj koji je spoznao Istinu o tome što on zaista jest, radije nego da je vjerovao onome po čemu je uvjetovan da jest, taj će se smijati svakom stanicom svoga bića.
To je zarazno.“
Mooji