U današnje vrijeme društvenih mreža na kojima smo samo jednim klikom na računalu povezani stotinama prijatelja veliki broj ljudi pati od usamljenosti koja ima veliki utjecaj na naše zdravlje. Ona narušava normalne funkcije kardiovaskularnog sustava izazivajući visoki krvni tlak, povećani indeks tjelesne mase i visoke razine kolesterola, djeluje je i na naš imunološki sustav, mentalne sposobnosti i smanjenu pozornost.
Usamljenost se širi poput zarazne bolesti, dokazano je da osobe koje nisu bile usamljene postaju sve usamljenije kada postanu bliske sa usamljenom osobom. Ljudi koji žive sami ne znači da su i usamljeni, a isto tako i usamljeni ljudi ne žive sami, pate od samoće unatoč životu s partnerom ili u životu u skladnoj vezi. Živimo li s osobom za koju nas ne povezuje puno toga često osjećamo emocionalnu udaljenost i nepovezanost koja vodi prema snažnom osjećaju izoliranosti.
Ono što određuje našu usamljenost nije broj naših veza, nego njihova kvaliteta.
Mnogi pate zbog nedostatka dubokih i istinskih prijateljstva iako imaju adresare pune kontakata usputnih poznanika. Na radnom mjestu možemo biti okruženi kolegama ali se svejedno osjećati daleko i izolirano od njih. Nadalje, imamo li snažne obiteljske veze ali smo geografski udaljeni od onih koji najviše misle na nas ipak se osjećamo usamljeno. Stariji i vitalni ljudi mogu doživljavati snažnu usamljenost kada promatraju kako bolesti napadaju njihove prijatelje, te kako oni umiru jedni za drugima. Zdrave veze važne su za sretan i ispunjavajući život, a kronična usamljenost može nas izbaciti iz ravnoteže i narušiti našu sreću.
Osjećaj usamljenosti nije naša pogreška, to je niz okolnosti koje u nama izazivaju taj osjećaj koji poput okidača pokreće niz psiholoških reakcija koje nas mogu dovesti u zatvoreni krug gdje mi sami sebi često pogoršavamo stanje. Priznamo li sebi da naše ponašanje i postupci pridonose stanju u kojem se nalazimo, otvaramo se prema načinima kojima bi mogli promijeniti takovu situaciju. Želimo li promijeniti i riješiti problem usamljenosti, moramo vjerovati u sebe i vjerovati u to da činimo sve što je u našoj moći, te da ne činimo ništa kako bismo pogoršali stanje u kojem se nalazimo.
Kada otvorimo srce i um, te kada prihvatimo sve emocionalne rizike znamo da želimo riješiti problem usamljenosti. Naime usamljenost u sebi nosi mnogo okrivljavanja, srama i jedna je od najdubljih emocionalnih rana. Usamljenost određuje način kako ćemo doživljavati sebe i druge, kako ćemo doživljavati kvalitetu vlastitih veza. Utječe i na način kako nas drugi vide, pretvarajući nas u manje zanimljivu i manje privlačnu priliku za druženje. Počinje kada se u nama događaju velike promjene. Primjerice, razvodi, rastave i žalovanja, posebno ako se dogode iznenada, gubitak posla, selidba i dr.
U svakom od tih slučajeva, kada se prilagodimo novoj stvarnosti najčešće izlazimo iz tih razdoblja usamljenosti. Pronalazimo nove prijatelje, razvedeni ljudi najčešće nakon godinu dana nakon razvoda počinju izlaziti s drugim ljudima, neko duže razdoblje potrebno je nakon preminulog partnera. Pronalaskom novog radnog mjesta počnemo stvarati nove kontakte s ljudima, te većina nas na kraju izgradi nove društvene ili intimne odnose u novom gradu. Ostanemo li duže u razdoblju prilagodbe, može se dogoditi da ostanemo zatočeni u stanju emocionalne boli, osjećamo se bezvrijedno, prazno i izolirano. U takvom stanju na kraju odbacujemo one ljude koji bi nas mogli spasiti od samoće, osjećamo se kao žrtve i ne vidimo da samo pridonosimo svom stanju.
Samoća nas tjera da uvijek budemo na oprezu, spremni za razočaranje i odbijanje jer smo sigurni da će do toga doći. Razmišljajući tako propuštamo prilike za uspostavljanje društvenih veza i tjeramo ljude od sebe. Želimo li se riješiti usamljenosti i srediti svoj život bez poraza i iskrivljenih gledišta moramo se mijenjati. Kao prvo trebamo se oduprijeti pesimizmu. Kod osjećaja usamljenosti naš um prvo počinje sa negativnim mislima čim pomislimo na upuštanje u neku društvenu interakciju. Sama pomisao na nepoznate ljude dovoljna je da u nama izazove osjećaj panike i straha.
Strahovi izazvani samoćom koji su u nama iskrivljuju sliku, kada djelujemo vođeni strahom izlažemo se riziku da sami prouzročimo iskustvo koje smo željeli izbjeći. Počnimo vjerovati bez obzira na sve sumnje, tada su naša prijateljstva stabilnija. Na kraju napravimo korak dalje, poduzmimo nešto želimo li promijeniti situaciju u kojoj se nalazimo. Poduzimanje i malog koraka u nama će probuditi pozitivni osjećaj prema sebi samima i prema mogućnostima koje nam se pružaju.
„Najgore siromaštvo je usamljenost i osećaj da nisi voljen.“ – Majka Tereza