Da li je naša svrha ovdje na Zemlji juriti uokolo i stvarati drame svih naših pogrešnih identiteta…Da li smo kada naše tijelo umre oslobođeni i vraćamo se samo na kratko stanju blaženstva da bi tada ponovno ušli u još jednu dramu. Smisao života ostat će nam tajna tako dugo dok nećemo biti spremni otpustiti ego opažanja.
Dokle god smo opčinjeni egom, držimo se svojih vjerovanja, nismo svjesni one svoje Prisutnosti koja je u nama. Prisutnost ne postoji izvan nas, samo je ne primjećujemo jer stalno jurimo i težimo pronaći sreću, a ta sreća za kojom žudimo prije ili kasnije donese nam i bol. Kada uvidimo da sreća i bol proizlaze iz istog izvora mogli bismo se zapitati zašto postojimo. Sve što tražimo je neuhvatljivo, a i kada osjetimo da smo nešto postigli, osjetimo prazninu. Taj osjećaj želi nam nešto reći i potaknuti da se zapitamo što u stvari stalno očajnički tražimo a nikako ne nalazimo.
Zaokupljeni smo zahtjevima života i ne možemo se usredotočiti na svoje duboko nezadovoljstvo. Kada smo suočeni sa nekom velikom patnjom ili boli tek tada se najčešće počinjemo baviti sa sobom, životna kriza nas potakne da zastanemo i da razmislimo o životu i njegovom smislu. Istinsku radost, istinsku ljubav, mir i sigurnost možemo spoznati tek kada svjesno krenemo u traganje svojeg izvora od kojeg smo se odvojili. Sva patnja i kaos proizlazi iz našeg lažnog i odvojenog Jastva i kada spoznamo što je Izvor i zbog čega smo stvoreni oni će nestati.
Da bismo to spoznali ne moramo potpuno uništiti ego. Tako dugo dok vjerujemo da smo u tijelu potreban nam je ostatak ega da bismo funkcionirali u životu. Tako dugo kad imamo povjerenje u svoju Prisutnost nismo u sukobu sa sobom. Ego je samo jedno zamršeno klupko koje se sastoji od starih emocionalnih vezanosti. Sva patnja koja je u nama je u stvari oblik emocionalne vezanosti ili posvećenosti prema našim odnosima s drugima, karijeri, tuđim mišljenjima. Od tuda dolaze naše emocionalne boli, tu se rađaju naše želje. Ono što želimo ili mislimo da nam je potrebno proizlazi iz iluzije.
Kada krenemo u taj proces razgradnje ega opažamo mnogo nelogičnosti, mnogo obrazaca po kojima živimo odvojeni od sebe, od izvora istinske ljubavi, mira, radosti. Sav kaos proizlazi iz našega lažnog i odvojenog jastva koje je uzrok individualne i kolektivne patnje u svijetu. U prirodnom beskonačnom stanju mi smo potpuni, povezani sa našim Univerzumom, Stvoriteljem, Bogom, Izvorom, bilo kako ga nazvali.
Na tom putu buđenja uviđamo da smo sačinjeni od duha i materije, te kada uvidimo da smo istodobno ljudski i božanski otkrivamo dublju istinu svojega bića. Uviđanje da smo istovremeno ljudski i božanski, čin je prisjećanja jastva koji čini temeljno načelo za sve što težimo učiniti i što želimo biti. Taj novi evolucijski poriv sada se budi u našoj psihi i traži da ga se prepozna. Sebe više ne doživljavamo kao puki ego koji je potrebno popraviti – otkrivamo dublju istinu svojega bića, uviđamo da smo istodobno ljudski i božanski. Obje strane moraju biti priznate jer se u suprotnom nikada nećemo osjećati potpunima.
Samim buđenjem naposljetku ustanovimo da samo ljudskost ne zadovoljava našu dušu, ali pokušavamo li ostvariti samo duhovnost iznad svojih ljudskih problema ni to ne funkcionira u životu. Ako nismo nešto iscijelili ne možemo se uzdignuti iznad toga, a da bismo se oslobodili patnje i postigli mir moramo postati svjesni svoje nesvjesnosti. Tada možemo poništiti strahove i ograničenja, osjećaj nelagode, nestrpljivost jer sve to dolazi iz dubljeg poriva iznutra.